Volltext Seite (XML)
Johannes Brahms vlastitom smjeru, a nude uvid i u Lisztov inovativni pionirski duh. Slavan i cijenjen ne samo u Europi, vec i u Sjedinjenim Americkim Drzavama, Johannes Brahms (1833.-1897.) je na- kon 1875. zaradivao i vise nego dovoljno za njegovanje svog skromnog zivotnog stila. Koncertni nastupi i znatni hono- rari od prodaje partitura, donosili su mu toliko da je u kasnijim godinama svojem izdavacu Simrocku dopustio ulaganja u njegovo ime. Kako nije imao ni potrebu za sluzbenim zaposlenjem, odbijao je brojne ponude, medu ostalim i mjesto glazbenog ravnatelja u Düsseldorfu te ravnatelja Kon- zervatorija u Kölnu. Velikodusan s novcem, pomagao je clanovima svoje obitelji i mla- dim glazbenicima, podupiruci i projekte kolega Gustava Nottebohma i Friedricha Chrysandera. Najekstravagantniji izdatak za vlastite potrebe bio je za osam putovanja u Italiju, izmedu 1878. i 1893., u drustvu kolega i prijatelja. Imao je velik krug ljudi medu kojima se kretao: glazbenici, knjizev- nici, slikari, znanstvenici i ljubiteiji glazbe, uglavnom pripadnici imucnog poslovnog miljea. lako su mnogi njegovu narav ocje- njivali pomalo zajedljivom (Clara Schu mann je primjerice priznala da joj je i na- 9 kon 25 godina poznanstva ostao zagonet- ka te da ju je vise puta iznenadila njegova osornost), u brojnim se situacijama poka- zao kao odan prijatelj. Jedna od njih bio je razvod dugogodisnjeg mu prijatelja i su- radnika, violinista i skladatelja Josepha Jo- achima od supruge Amelie. Brahms je stao na njezinu stranu napisavsi joj pismo po- drske u kojem je ostro kritizirao Josephovu ljubomoru i optuzbe za nevjeru. Amelie je tijekom postupka prilozila pismo kao do- kaz sto je rezultiralo zahladenjem odnosa izmedu dvaju prijatelja. Unatoc tome, Brahms se odlucio na pisanje koncerta na kojem bi mogli suradivati, o cemu je izvi- jestio izdavaca Simrocka u pismu iz kolo- voza 1887. godine: “Moram ti reci o mojoj posljednjoj indiskreciji. Rijec je o koncertu za violinu i violoncelo! Zbog mojeg odno sa s Joachimom htio sam odustati od cijele ideje, no nije bilo pomoci. Srecom, uvi- jek smo zadrzali prijateljsko raspolozenje, barem sto se tice umjetnickih pitanja, ali nikada nisam mislio da cemo osobno biti ponovno bliski.” Koncert za violinu, violoncelo i orkestar u a-rnolu, op. 102- posljednji od ukupno cetiri Brahmsova koncerta, ujedno i njego vo posljednje orkestralno ostvarenje - na- stao je tijekom Ijeta 1887., ali po svojem obicaju, Brahms ga je nastavio doradivati, nakon prvog pokusa, pa i nakon premijere 18. listopada 1887. u Kölnu, kada su soli- sti bili Joseph Joachim na violini i Robert Hausmann na violoncelu, uz skladatelja koji je dirigirao iz rukopisne partiture. S Hausmannom, clanom Joachimova kvar- teta, Brahms je vec suradivao; zajedno su praizveli njegovu 2. sonatu za violoncelo i glasovir, op. 99. Sto se tice Joachima, zajed no su razradili pojedine ideje, osobito one koje se ticu violinske tehnike, kao sto su to vec radili na nekim ranijim Brahmso- vim komornim djelima, te na Violinskom koncertu, op. 77. Je li kombinacija i suprot- stavljanje dvaju solista odraz Brahmsova i Joachimova odnosa nije poznato, no sva- kako je rad na Koncertu pripomogao izgla- divanju situacije. Koncepcijski, Brahms se tu odmakao od ideje ‘simfonijskog koncer ta’ koju je razvio do krajnosti u svojem 2.