Volltext Seite (XML)
SKLADATEUI Sjajna karijera pijanista virtuoza koja je Franzu Lisztu (1811.-1886.) vec kao mladicu donijela slavu i zivot zvijezde, nije ostavljala dovoljno vremena za sklada- nje. Brojne obaveze nisu mu dopustale ni prihvacanje mjesta kapelnika u Weimaru koje mu je 1842. ponudio tamosnji veliki vojvoda, Carl Alexander, iako ga je mjesto uvelike privlacilo; osim sto se zelio vise po- svetiti skladanju, kulturna naprednost toga gradica obiljezenog Goetheom i Schillerom te prisutnost orkestra i operne kuce znacili su vazne izvore za ostvarivanje niza ambici- ja. Stoga je u dobi od 37 godina, odrekavsi se nastupa, glamuroznog statusa i pratecih iskusenja, ali i iscrpljujuceg neimanja stal- nog mjesta boravka, napokon odlucio pri- hvatiti ponudu, na sto je utjecala i 1847. godine zapoceta ljubavna veza s kneginjom Carolyne von Sayn-Wittgenstein - nakon grofice Marie d’Agoult, druga velika Iju- bav njegova zivota - s kojom je tamo ostao sljedecih trinaest godina i gdje je, medu ostalim, napisao neka od svojih kapitalnih djela, tako i dvanaest simfonijskih pjesama, sve s posvetom kneginji Carolyne. Do dolaska u Weimar, Liszt je napisao malo toga za orkestar; manjkalo mu je sigurnosti i vjestine na tom podrucju, no bio je odlu- can to promijeniti. Uz pomoc asistenata, najprije Augusta Conradija i potom Joachi- ma Raffa, studiozno je prionuo razradi svo jih orkestralnih ideja. Oko 1853. uveo je novi pojam - Symphonische Dichtung (sim- fonijska pjesma) - kako bi opisao rastuce tijelo jednostavacne orkestralne skladbe, osmisljene uz izvanglazbeni sadrzaj. “Novo vino zahtijeva nove mjesine”, pojasnio je, smatrajuci da zbog tadasnjih promjena u glazbenom jeziku nema smisla drzati se formi starih gotovo sto godina. Simfonij- ske pjesme sadrze promjene u strukturnim momentima: ponavljanja su manje izrazaj- na, code pretpostavljaju proporcije razvoja, a teme se javljaju u novom i neocekivanom redoslijedu s kontrastirajucim materijalom, ovisno o tematskim promjenama. Prvu grupu od sest svojih simfonijskih pjesama nastalih u Weimaru, Liszt je objavio 1856., a drugu izmedu 1857. i 1861. Upravo te, 1861. godine, u kojoj je napustio Weimar, objavio je simfonijsku pjesmu Hamlet, S. 104. Djelo je zamisljeno kao preludij izvedbi istoimene Shakespearove drame, u privatnoj produkciji u Weimaru, gdje je i prvi put izvedena pod skladateljevim rav- nanjem, 25. lipnja 1858. godine. Umjesto ilustracije tijeka radnje, Liszt se svojom glazbom usredotocio na karaktere likova. Sumoran i turoban pocetak vodi slusatelja u brojne promjene raspolozenja i ponasa- nja koja Hamlet prolazi tijekom drame; glazba je na trenutke odrjesita, neodlucna, manicna, groteskna ili pak pogrebna. Dva umetka, pak, docaravaju cistocu i nevinost Ofelijina karaktera, no Liszt ih ne koristi kao nacin rjesavanja Hamletovih uglav- nom disonantnih tema, vec kao kontrast u napetosti. Zavrsetak djela je iznenadujuc, gotovo kao da je prekinuto. Rijec je o simfonijskoj pjesmi koju mnogi smatraju jednom od Lisztovih najrazrade- nijih i izrazom najsazetijih skladbi, no koja se, unatoc tome, nije uspjela nametnuti na orkestralnim repertoarima. (Od svih Li sztovih simfonijskih pjesama, Standard je postala jedino Les preludes.) Njezina, kao i povijesna vaznost ostalih je neupitna: znat- no su utjecale na Jeana Sibeliusa i Richar- da Straussa koji su potom razvijali zanr u